Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

život se ne mjeri brojem udisaja koje napravimo, nego trenucima koji nam oduzmu dah

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

mejltu:

hani

četvrtak, 19.10.2006.

razočarana

Jedan od mojih very-ex je bio oženjen. Ja sam bila klinka i bilo mi je to super zabavno. Naše početno ljubakanje preraslo je u pravu vezu od godinu i pol dana. Negdje u trenutku kad je rekao da bi se on razveo od žene (s vremenom, ne odmah) i da sam ja ljubav njegova života, pobjegla sam glavom bez obzira. Nakon prekida koji je u biti trajao jedno tri mjeseca, nismo se dugo dugo ni vidjeli ni čuli. Njegova žena na kraju svega, kad stvarno više nismo bili zajedno, saznala je za nas. Nije mi je bilo žao. Tada.
Ustvari nikada nisam požalila što sam bila s oženjenim tipom. Nešto kasnije, kad sam počela malo više razmišljati, a malo se manje zabavljati, bilo mi je žao…nje. Oni su se na kraju razveli. Ne zbog mene. Ja sam samo bila početak njihovog kraja.

Jedna od mojih dobrih prijateljica nedavno se udala. Ona je rođena koketa, zavodnica u pravom smislu te riječi. Pred njom muškarci klecaju. A to se odnosi i na one s kojima blisko surađuje. Pred njenom ljepotom i šarmom ili čim već pokleknuli su i njen šef, i šef ispod njega, i dečki iz odjela, i ljudi koji joj dolaze u ured. Da je tome stvarno tako, dokazala mi je kad mi je pokazala njihove sms-ove (od šefova). A ona se samo igra sa svima njima. Osim s jednim – sa svojim šefom. S njim bi for real. Jer njega je potpuno svjesno od samog početka zavodila.

Nisu to bilo koji frajeri. To su oni koji doma imaju tek rođene bebice, ili oni koji imaju 4 djece, ili oni koji rade na tome da postanu očevi, ili oni koji su se tek oženili, ili oni koji su u braku 5 godina, ili 7, ili 10 ili 15. Pravila nema, a bogami ni oni ne biraju. Jedan je s tajnicom, drugi je sa suradnicom, treći je s prijateljicom, četvrti je s mamom od klinke koja ide s njegovom klinkom na ritmiku. Peti s konobaricom, šesti s nekom u prolazu. I tako redom.

Zašto razočarana? Zato što znam da će od sto muškaraca, njih 80 prevariti svoju ženu. Bez obzira koliko ona zgodna bila, dobra, draga, nježna, marljiva ili luda u krevetu. A zašto? To mi odgovorite vi, dragi moj muškarci. I molim bez spika da očito u toj vezi nešto ne štima. (naravno da u većini takvih brakova nešto ne štima. A šta je s onima u kojima je sve ok?)

Ponekad sve štima, jel tako, samo je dosadno svaki dan jesti isto jelo.

ponedjeljak, 16.10.2006.

bit će nešto

nisam napisala post, ima već skoro dva mjeseca. razlog nije u nedostatku inspiracije ili čega već, nego u nedostatku vremena.

napisat ću post ovaj tjedan, svečano obećajem. ovako javno, kao pionir. možda me to natjera da stvarno održim obećanje.
p.s. ako ipak ne stignem, obrisat ću ovaj post! :)

četvrtak, 24.08.2006.

Crna Gora - neotkriveni biser Mediterana?

Nakon što su napokon otpilili Srbe ove godine na referendumu i postali neovisna država, Crna Gora krenula je u osvajanje EU.

Ono što nisam znala je da su euro uveli onda kada je uveden i u EU.

Ova mala zemlja koja ima samo 13000 m2 i oko 650.000 stanovnika, s jedva nekakvim turizmom pokazala se kao pravi domaćin što nisam očekivala kada smo krenuli prema tamo.

Osim što ne vole Srbe, a vole Hrvate, ne vole ni srpske narodnjake, a jedan od najpopularnijih pjevača im je Bojan Marović – crnogorski Cetinski, ili možda čak i Gibonni.

U bircevima i klubovima ne puštaju se narodnjaci jer ih nitko ne želi slušati. Čak imaju i neki prešutni dogovor, maltene zakon, da se narodnjaci nigdje ne puštaju. Postoje, naravno, mjesta i za to, ali zna se ko tamo zalazi. Zato možete čuti hrvatsku glazbu - od Tereze Kesovije, Magazina, Olivera do omiljenog im Gibonnija. Kad prolazite rivom, imat ćete osjećaj da ste u Dalmaciji. U klubovima svira strana muzika, komercijala, house, latino i sl.

Svi dućani, butici s odjećom, cipelama, obični dućani, drangulije, sve radi dok god ima gostiju. Oni sami prosuđuju kad će zatvoriti. radno vrijeme kao takvo u većini slučajeva ne postoji.

Na našoj obali stvarno ima prekrasnih cura. Ali tamo… imala sam osjećaj kao da sam u nekoj zemlji muških snova. Cure su im prekrasne. Vrlo visoke, vitke, duge tamne kose, lijepih crta lica, noge duge dva metra. Inače, Crnogorci su čini mi se drugi narod u Europi po visini. Cure nisu klasične ispijene mršavice, imaju i cice i guzu, ali sve skladno, ma ko barbike izgledaju.


Vrlo su ponosni na svoju nacionalnost za razliku od Hrvata. Među njima nema netrpeljivosti između primorja i unutrašnjosti. Doduše, tu činjenicu pripisujem vrlo vrlo malom broju stanovnika. Svima koji im dođu u posjetu pričat će o svojoj kulturi, o svojoj povijesti, o odnosima sa Srbijom sada i prije. Od svih sam čula indirektne isprike za ono što su napravili u ratu pod srpskim režimom. Iz pouzdanih izvora znam da ćr uskoro biti prikazan film – dokumentarac o tom razdoblju koji će podići puno prašine jer u njemu svjedoci svojim izjavama optužuju Srbe za strašne zločine koji su još uvijek zataškani. Za prikazivanje čeka se povoljna politička klima – izbori.



Da ne bi ispalo da je Crna Gora savršena zemlja, evo i nekoliko primjedbi:

Kažu za c.g. da je neizbrušeni dijamant Mediterana, da je neotkriveni izvor ljepote Jadrana. Ja sam bila u bokokotorskom zaljevu, i tvrdim da je tamo more grozno i katastrofalno. S obzirom da je zaljev okružen visokim planinama, more im je jako jako tamno, izgleda poput jezera, nigdje se ne vidi dno. Plaže su katastrofalne, imaju strmi ulazak u more, tako da već 3-4 m od mora ne možeš stajati. Ovaj zaljev je jako dubok, pa im je more unutra prljavo. Okupala sam se samo jednom, imala sam osjećaj ko da se kupam u nekom jezeru – ne vidiš si doslovno noge dok se kupaš, toliko je mutno more.

Cijene hrane i pića su im otprilike ko i kod nas u unutrašnjosti (Dalmacija je ipak skuplja). Odjeća također. Smještaj se može naći jeftino, ali nemaju neku veliku ponudu. Tamo nema onih stajača na cesti koji te vuku za rukav i viču rumz, cimer fraj. Ne znam kako oni preživljavaju takve cijene, jer njihova je prosječna plaća 250 €, a cijene iste ko kod nas.

Veliki utjecaj Beograda vidi se upravo na gore spomenutim ljepoticama. One stvarno jesu lijepe, ali oblače se ko zadnje drolje. Minjak je mala beba prema ovome šta one nose. To su doslovno dopičnjaci, vruće hlačice iz kojih viri pol guze i tome slično. Gore je obavezan topić na bretele, ili golih ramena, ili golih leđa, s velikim dekolteom, a ponekad i sve to zajedno. Omiljeni uzorak je leopard na svemu šta je moguće zamisliti. Tako sam vidjela curu u takvom badiću, curu u takvom dopičnjaku, u topiću, sa takvim sandalama, haljinicom, torbom…valjda nisam niš zaboravila…
U C.G. ima puno više cura od dečki. Nepotvrđena teorija kaže da zbog toga cure kad uhvate frajera, ostaju s njim. Nema onih mijenjanja dečka svakih 2 mj, one se njima prilagođavaju. C.G. je više-manje patrijarhalna zemlja, pa vjerujem da u ovome može biti dosta istine. To sam mogla zaključiti i po tome što ima jako puno jako mladih mama – rano se udaju, rano imaju djecu.

Svi imaju onaj stav „ma lako ćemo“. Tako puno stvari propadne i prije nego krene u relizaciju. Dosta su opušteni i žive jako sporim tempom (ko naši Dalmoši-bez uvrede- samo iznosim činjenice), tako da kad smo došli mi iz Zagreba, bili smo pomalo u šoku.

Ono što vrijedi vidjeti je:
Kanjon Tare koji je drugi po veličini u svijetu, i gdje ćete uživati u ludom raftingu i predobrom pogledu na litice kilometar visoke iznad vas

Za ostalo ne znam jer nisam bila.


EDIT: ako netko misli da imam problema sa stavljanjem fotki, ne, to uopće nije istina! :)

četvrtak, 03.08.2006.

I nakon mora…

Da, ja sam nažalost u zagrebu dok se drugi brčkaju i odmaraju. Radim. I plačem. Da, Zagreb je opustošio. S jednog kraja grada na drugi možeš doći za ciglih 7,85 minuta, što za jednu wannabe metropolu nije ništa. Ali u svakoj nesreći ima i malo sreće – čujem da u Dalmaciji pada kiša i da je hladno. Hahahah. Odmah mi je bolje.

I šta se dogodilo sa svim velikim planovima…
Dakle, bikini je kupljen, i to čak dva primjerka. Tortura je ipak bila neizbježna. Jer kako drugačije objasniti prodavačici da trebaš veći gornji dio, a da želiš zadržati gaćice normalne veličine. Valjda glupe kokoške ne kuže da žena ne mora imati veliku guzicu ak ima velke cice. Zar ne?! Na kraju, u torbu je večer prije polaska spremljen bikini cvaj komad, dva različita modela iz dva različita dućana. Jedan bikini style bijele boje s crvenim cvijetom, a drugi kričavo ružičasti. Da me bolje vide.

Auto je registriran tog istog dana, samo u prijepodnevnim satima. Kako produktivan dan.
Pakirali smo se od 10 pm do 3 am. Krenuli smo u 9 am. Sat je zvonio naravno u 6 am. Ako ikada budete trebali poduku kako bilo gdje zakasniti, samo se javite meni. Jer ja mogu čak i na more zakasniti. A šta, bili smo navečer još na nekoj cugi i tako dok smo dovukli guzicu doma i počeli se pakirati, bilo je kasno. I normalno da se onda ne možemo dići rano ujutro. Jel dobra isprika? Majstorski…

I tako na jesen krećem u london school of…. (neću reći). U prvom trenutku kad sam vidjela prijavnicu, pomislila sam „o jebeno, šalju me u london, vidit ću onu xiolu, popit ću kavu s njom kod vrancuza“, ali nažalost glupa škola ima podružnicu ovdje. Pa kako i zašto neka londonska škola može i ovdi raditi. Umjesto da mi idemo tamo. Ne valja to.
Nakon više od godinu dana šta sam diplomirala, opet se moram obrazovati. Moj društveni život će patiti na veliko jer su predavanja nakon posla.

Da to proslavim, to i još neke dobre stvari odmah sam se zapila u lokalnoj birtiji s frendicom.
Ona je također imala razloga za piti. Dečko joj već mjesec dana partija u americi, svaku večer samo „go clubbin“. A nije joj ni dečko za baciti. A ako nije njoj za baciti, neće ni drugima biti. Tako da je sumnja u njegovu veliku vjernost uvelike prihvaćena kao punovažeća.
Tako smo raspravljale o tim velikim problemima, kadli pita ona mene da li imam ja kakvih problema, i da smo se samo s njom bavile. A ja njoj, ni pet ni šest, pod utjecajem alkohola i prejakog sunca što je taj dan pržilo po asfaltu mom ljubljenom, puknem „pa da, ekšli imam. Ali nemoj se smijati!“ i tako sam joj lijepo objasnila da mi ide na živce ovaj moj. A razlog je jedan jedini. „već smo 100 god zajedno“ počela sam ja, „a on me ne prestaje hvatati u svakoj slobodnoj sekundi. Pa taj bi se samo ševio svake božje sekunde. A meni je vruće, pa još da se znojim. Pa mu kažem de pričekaj da bar padne mrak da mi bude lakše. Ali ne mere on čekati. I tako stalno.“ I onda sam nastavila „trebala si vidjeti na moru. Pa na plaži, pa na klupici, u moru, pod tušem, u autu, na haubi, ma gdje god, samo me stiskao ko da smo klinci koji tek upoznaju seks“. nije ni čudo da sam se vratila umorna s mora. Frendica nije znala šta da kaže. Veli da ovaj njezin nije čovik od sexa, on bi se samo mazio. Sad ja nisam znala što bi rekla. Jer upoznali su se prije 3 mjeseca. ??? taj bi trebao samo skakati po njoj. Ne znam šta više reći. Morat ćemo nešto poduzeti. I ja i ona. I on i on.

petak, 07.07.2006.

svaštara

nakon duuugo vremena odlučila sam da je vrijeme da i ja bacim koje slovo na svoje stranice. samo toliko da obavijestim da me i dalje neće biti na blogu jer idem za nekih pola sata na godišnji i vraćam se krajem ovog mjeseca. za to vrijeme:
-ne planiram checkirati mail
-ne planiram ni pogledati blog
-mobitel cu ignorirati osim ako piše Šef.... i ako zaključim da nije pristojno ne javiti se nakon 10-og propuštenog poziva

onda:
-planiram otići na more
-prije toga na redu je tortura kupovanja badića. jer vjerujte mi nije lako kupiti badić ako su ti cice veće od broja 3

moram: (ne nužno tim redoslijedom)
-moram registrirati auto
-moram se odlučiti da li da idem novom autocestom s dodatnih 160 kn cestarine i očekivati gužve na lijepoj novoj cesti ili drndati starom magistralom za 0 kn
-frizerka s kojom se dogovaram tjednima
-obaviti shopping dok druge shoppingoholičarke ne pokupuju sve dobro na rasprodajama
-pogledati konačno da vincijev kod
-pročitati konačno knjigu koju je napisala frendica i koja je među TOP50 u Hrvatskoj

eto toliko od mene.
do sljedeceg citanja

četvrtak, 04.05.2006.

da je bar ovo priča...

U nekoliko sekundi koliko nam je trebalo da se približimo pješačkom prijelazu, uspjela sam vidjeti kako je manja skupina školaraca pretrčala cestu, uglavnom dečki. Vidjela sam i da su za njima ostale cure, i još neki prolaznici. Mi smo bili prvi na semaforu i opasno brzo smo se približavali klincima. U prvom redu bile su tri klinkice. Jedna od njih krenula je, napravila tri koraka i vratila se nazad. Njezina frendica krenula je za njom. Napravila je jedan korak, jedan nazad, i na kraju jedan naprijed. U tom trenutku počeli smo kočiti svom snagom, dragi je povukao ručnu, čulo se škripanje guma i jedno veeeeliko tuuup. Cura se zakotrljala na braniku i odletila na našu prednju šajbu, ravno meni u lice. Skamenila sam se od užasa.
Sjećam se da sam izašla iz auta čim smo se zaustavili. U zraku se osjetio miris spaljenih guma. Auto koji je vozio pored nas i zbog kojeg nismo mogli izbjeći sudar jer se nismo imali gdje pomaknuti, nije se ni pokušao zaustaviti, samo je produžio. Klinci su vrištali, njena najbolja frendica je histerično plakala. Ja sam prva došla do nje, pala je na pod pored naše zadnje gume. Sva sam drhtala, jedva sam disala. Ona je ležala licem prema asfaltu, nisam uopće znala da li je živa jer se nije micala. Skinula sam ruksak s nje nekako automatski. Nije mi uopće palo na pamet da je mrtva, to mi jednostavno u glavi nije bilo moguće. Zato sam čekala da se pomakne. Oko mene i nje stvorio se krug ljudi, znatiželjnika koji su došli gledati šta se dogodilo, a ne pomoći. Prošlo je otprilike pola minute, ona se počela micati. Tih 30-ak sekundi činilo mi se ko da se vrijeme zaustavilo, gledala sam ljude oko sebe, nitko nam nije prišao, svi su samo stajali. Došla je njezina frendica do nas, plakala je i govorila „o moj bože, o moj bože, o moj bože“ naizmjence sa „sve će biti u redu, sve će biti u redu“.
Cura se počela pridizati, ali nije mogla sama. Tada je konačno došao jedan čovjek i pomogao nam da ju pridignemo. Nakon nekoliko sekundi rekla je samo „dobro mi je“. Lice joj je s jedne strane bilo krvavo. Sjela je na cestu i bezveze buljila. Frendica je i dalje histerizirala sa strane i nije joj ustvari nimalo pomogla. Netko je rekao da je zvao hitnu.
Mi smo s njom išli na one prve pretrage. Bila sam potpuno smirena, čak smo se i odvezli do bolnice s takvim razbijenim autom. U trenucima su mi počele kliziti suze, ali maksimalno sam se kontrolirala. Tek kad smo čekali tamo neka snimanja, nazvala sam starce i u tom trenutku sam pukla, nisam mogla više držati te emocije u sebi. Počela sam plakati ko mala beba, mama nije niš razumjela, prvo sam se morala isplakati pošteno, i onda sam joj počela pričati šta nam se dogodilo.
U bolnici su je zadržali par dana na promatranju. Na kraju nije bilo ništa ozbiljno, imala je manji potres mozga, i natučeno koljeno.
Kad su došli njeni starci, ona je bila unutra kod doktorice. Ja sam pričala s njenom starom, ispričala sam joj sve kako je bilo, žena je bila (barem mi se tako činilo) potpuno smirenom. Kad je stigao stari, nije mi htio ni pružiti ruku. Žena mu je ispričala šta je bilo, on nas je i dalje gledao kao da smo mu mi ubili kćer. Razumijem ga u potpunosti, i ne bi mu ništa zamjerila jer bi i meni bilo tako.

U takvim situacijama shvatiš puno stvari – veličinu života i veličinu roditeljske ljubavi, shvatiš koliko je život krhak i kako je čovjek malen, shvatiš koliko su ljudi bezobzirni, i kako nikome nije stalo, shvatiš kako ne možeš računati na druge i da su ljudi gledatelji tuđih života, da nitko ne želi sudjelovati, shvatiš kako je malo potrebno, koliko je sekundi potrebno da ti se život promijeni, ili da ga ti nekome drugome promijeniš.

P.S. Zašto ovo nije priča, i koja je povezanost između njenog i mojeg života (pogledaj i prethodni post) ne mogu vam reći, ali zastrašujuće je saznanje da sam se osjetila kao da živim u paralelnom svemiru i da su se naši životi dotaknuli u tom jednom danu na tako bizaran način.

utorak, 11.04.2006.

Ovo nije priča

Već nekoliko puta sanjala sam neke čudne, uglavnom loše snove, koji su se kasnije ostvarili djelomično ili u nekoj friki verziji.
Prije nekoliko dana, tj. točnije noći imala sam ružne snove. Kažu da ih ne smiješ nikome ispričati kada se probudiš. Valjda da se ne ostvare, šta li…

Stajala sam u redu u kantini u svojoj firmi, i brbljala s kolegicama s posla, kad sam ugledala neka dva poznata lica malo ispred sebe. To su bile dve cure koje su u srednjoj školi sjedile u klupi ispred nas, i s kojima sam se dosta družila u to doba. Ali nekako su bile drugačije.
Izašla sam iz reda, i počela pričati s njima o svemu i svačemu, ono najnormalnije – di ste vas dve, otkud ovdje i ostali small talk. I odjednom primjetim da su one u stvari niže od mene i to dosta. Pogledam dole, a ono, one nemaju noge ispod koljena. I odjednom shvatim da im se nešto strašno dogodilo i pitam ih. A one odgovore kao pa kaj ti ne znaš, pa već svi znaju. Išle smo negdje van, i tak fino smo si popili, i kad smo se vraćale, vozio nas je jedan frend koji je isto popio, i jednostavno nije vidio auto i doživjele smo frontalku. Kak smo sjedile iza, bile su nam priklještene noge, nisu ih mogli spasiti i morali su ih odrezati. – tako su mi lijepo sve ispričale, sve u detalje.

Tako nekako je i završio ovaj san, a ja od nevjerice i samog intenziteta sna nisam znala šta bi napravila. Da li da ih zovem i ispričam šta sam sanjala, da li da šutim i nikome ne pisnem, šta da fakin radim. Mislim, nije zgodno nekome uletiti nakon što se nisi čuo s njim godinu dana: e bok, znaš kaj sanjala sam da ti se dogodila takva i takva nesreća.
Na kraju nisam nikome ništa rekla, nitko nije znao što sam sanjala, niti sam imala namjeru ispričati, sve dok se taj isti dan nije desilo nešto strašno.

….nastavak slijedi….

petak, 24.03.2006.

Nije lako biti lutkica

Kakav divan sunčan dan. Pravi zagrebački. Osim sunca koje nas je sve ugodno iznenadilo, u ovom danu divno je i to što se on zove petak.

Danas počinje i Autoshow. Nakon dvije godine ponovo imamo priliku sliniti za autima koje nikad nećemo imati. Već sam čula da je sajam prekrasan. Čula sam i da su cure prekrasne. Čula sam da neke imaju minjake do minđe i topiće s dekolteom do pupka. Prigodno, moram priznati.

Kad sam prije 2g bila na izboru za hostesu, od nas 600 izabrano je 10 cura. Radi se za dnevnicu od 350 pa do nekih 500-600 kuna, zavisi ko plaća. I kak izgledaš. Na primjer, missice i manekenke rade i za 1000 kuna. Pa si ti to lijepo zbroji. Min dnevnica 350 kn puta deset dana. I dobiješ skoro prosječnu hrvatsku plaću u samo deset dana. Nije ni čudo da se cure trgaju za to.
Ipak, postoji i druga strana priče. Kažu da je to najlakši posao na svijetu. Ali to mogu reći samo oni koji to nikad nisu probali raditi. Dobro, ne možeš to usporediti sa kopanjem kanala, ali svejedno nije lako.
Kad jednom prođeš izbor, ideš na mjerenja za kostimić. Onda te utegnu u neku minicu, i majčicu, topić ili šta već. Upute za uporabu: izbaci cice, uvuci trbuh, ispravi se, obuci visoke pete, izdepiliraj se (molim bez točkica), isfriziraj se, osunčaj se, lijepo se našminkaj, budi ljubazna s posjetiteljima, smiješi se, poziraj po potrebi (molim ispred auta).
Hostese uvijek moraju biti pic-pic, što podrazumijeva i peturine od kojih 8, 10 ili 12 cm. Pa ako netko misli da je lako, neka proba stajati u petama od 10 cm više od 4 sata. Uz to, smiješiti se, razgovarati s tupanima, slušati primitivne komentare i praviti se da ih ne čuješ. I na sve to ostati potpuno sabrana, svježa kao da si maloprije došla, s frizuricom i šminkicom. Uz to, neki traže od hostesa da stalno stoje, nema sjedenja, neki daju da sjede u autu, ili cure same polude, pa sjednu, a neki (koji valjda kuže kak je hostesama) donesu i barsku stolicu, pa se hostese mijenjaju prema nogobolji. Radi se od 9 ujutro do 20 navečer. Ako ima malo cura, ne stigneš ići ni jesti. To se posebno odnosi na vikende. Pa nek mi netko kaže da im je lako. Uz to, nitko te ne pita za odjeću. Minjak do mindje, minjak do mindje. Gola leđa, izbačene cice, ma ko te pita. Nećeš? Hvala, doviđenja. Ima ko oće.

Da ne ispadne da mi ih je baš tako žao, ipak one dobiju dobre pare za 10 dana. Sve se to na kraju isplati pretrpiti. Jedno tri dana nakon u komadu spavaš, žuljevi na nogama prođu za tjedan dana, a kad sjedne lova na račun, ne znaš di bi prije potrošila. Ah ti divni studentsko-hostesni dani.

srijeda, 08.03.2006.

seve internacionale

Tužan je ovo dan za Hrvatsku. Dan kada smo shvatili da je prosječni građanin Hrvatske ustvari obična seljačina koja poslije posla pije po birtijama slušajući narodnjake, koji teži tome da upozna Cecu i koji svoju djecu odgaja u starim manirama braće s istočne strane.
Tužan će tek biti kada negdje u petom mjesecu na pozornicu u Ateni izađe Seve nacionale i počne pjevati : jer još trava nije nikla tamo gdje je stala moja štikla...
Tog dana možemo se pokriti ušima preko glave i posramljeno reći I ja sam Hrvat! Dosad se Hrvatska mogla ponositi onima koji su je predstavljali vani, pred očima svijeta (ili Europe) – svojim uspješnim sportašima (nogomet, skijanje, rukomet, plivanje…), glazbenicima (Maxim Mrvica npr.), manekenkama i missicama i ostalim ljepoticama (Anica npr.), znanstvenicima, glumcima, umjetnicima… Ali ono što ćemo doživjeti kada Europa čuje cupa, cupa, zumba, zumba, sijeno, slama, sir, salama bit će ravno kao da smo si pucali u glavu. I nema tog Gorana Višnjića koji će moći ispraviti balkansku sliku o Hrvatskoj.

U cijeloj priči najvažnije pitanje je zapravo ovo: A tko je to prosječni hrvatski građanin? Tko je ta/taj koji je okrenuo broj telefona kako bi glasao za Seve? Jer prema mišljenju publike ova je pjesma dobila 15 glasova od mogućih 16. Na stranu „stručni“ ocjenjivački žiri koji je također dodijelio 15 bodova. U njemu je samo nekolicina ljudi, ali što je s ostalima, s onom većinom koja se priklonila hopa cupa pjesmici?
Dakle, tko je taj? Upravo onaj koji sluša turbo-folk i kojem je od svih pjesama ova bila najbliža. Upravo onaj koji petkom i subotom odlazi u Ludnicu na narodnjake, upravo onaj koji će na nedjeljnom roštilju pustiti Mile Kitića i Seku Aleksić. Upravo onaj koji je gledajući u Severinine sise čuo u pozadini neki poznati melos iz dobrih starih dana, iz dobrih jugoslavenskih dana. I koji je onda rekao: pa da, čitao sam, u Europi je popularan taj etno, ma ne samo to, taj istočnjački melos, da, da, to je to, svi to vole. Recimo, jednom Francuzu to je totalno blisko. Ili jednom Nijemcu. Yeah, my ass. Bodove će nam dati Slovenci, Srbi i Bosanci. Kao i mi njima. Oni su nam susjedi. Braća po krvi, pa zašto da ne? Prepoznali ste se u opisu? Žao mi je što to čujem. Ali da vas utješim, vi ste u većini. Očito.

Težimo Europi? Da, svakako. Ona je neminovna. Ali samo nas pustite da si malo zapjevamo: sviraj nešto narodno, ponašaj se prirodno…

utorak, 07.02.2006.

da li se ovo stvarno negdje događa???!!

za ovu fotografiju Kevin Carter je 1994. godine osvojio Pulitzerovu nagradu.
slika prikazuje dijete u Sudanu koje, umirući polako od gladi, puže prema UN-ovom kampu s hranom, udaljenom oko 1 kilometar.
lešinar u pozadini čeka da dijete umre, da ga može pojesti.

ova fotografija šokirala je svijet.
nitko ne zna što se dogodilo s djetetom, uključujući i samog fotografa koji ga je napustio čim je uslikao ovo.
tri mjeseca kasnije, kevin carter počinio je samoubojstvo jer nije mogao podnijeti pritisak depresije u koju je upao.

BIG EDIT:

Nažalost, nisam imala vremena baviti se blogom, makar sam već odavno trebala editirati ovaj tekst.

Dakle, očito je da postoje dvije skupine mišljenja – jedna koja se zgraža nad postupkom fotografa, osuđuje ga i nema razumijevanja za njegov postupak. Druga koja brani fotografa koji je ostavio dijete, jer tako i tako mu nije mogao pomoći.
Prva – svi se zgražaju nad postupkom fotografa (kasnije je ustanovljeno da je dijete umrlo, a on je zapalio cigaru i otišao). Frajer se kasnije ubio, koliko sam uspjela razaznati i zbog drugih stvari (financijske prirode mostly), ali zasigurno mu je i ovo loše sjelo.
Druga - Cjelokupna situacija izgleda zapravo ovako: vi ste fotograf kojem je izričito zabranjeno dolaziti u kontakt s lokalnim stanovništvom, a oko vas puze ljudi na samrti, bebe, djeca, žene… tko će odabrati kojem ćete djetetu pomoći – ovom sa slike, onom metar dalje, ili onoj dvojici? Otkud uopće tvrdnja da je dijete krenulo prema kampu? Kako netko može znati prema kamo dijete puže? To baš ne kužim. Fotić se na kraju ubio, jer kao olfo nije mogao izdržati pritisak svega što je prošao. Vjerojatno jedan od mnogih razloga.

Stvar je u tome da se razvila rasprava o tome da li fotograf snosi dio odgovornosti za to što je ostavio bebu da umre. Da li ju je mogao spasiti? Da li ju je trebao odvesti do kampa? S jedne strane, priča bi bila ljepša da je baš tu bebu odvezao do kampa. To bi recimo učinila ja (ne zbog ljepote priče). S druge strane, on nije tamo radio za UN. Radio je kao fotić. Došao je, posnimio i poslao priču u svijet. On je svoje napravio. Ova fotka dovoljna je snažna i velika da postigne najveći mogući efekt – da potakne ljude da pomognu. Carter je napravio ono što je najbolje znao – uhvatio je trenutak. I to jebački dobro. Svoj posao odradio je odlično.

Na kraju, nije nimalo bitno što je on napravio ili nije napravio kad je obavio svoj posao. Ovo nije pokušaj opravdavanja njegovih postupaka, ovo je jednostavno stvarnost. Ok, on je uslikao nekog ko umire i otišao. Za svaku osudu. Ali stvar je u tome što je on htio postići s tom fotkom. Ljudi umjesto da razmišljaju o tome kako da pomognu, oni osuđuju ili ne osuđuju fotića. To nije bila svrha ove fotke. Ona je snimljena s isključivim ciljem da ju ljudi vide i zamisle se kako oni mogu pomoći, šta mogu učiniti da nekome drugome pomognu i da ovakvih fotografija više ne bude.
Zato, ljudi ostavite se (ne)osuđivanja i (ne)kritiziranja Cartera i osvrnite se oko sebe. Ako ne možete otići u Afriku kako bi pomogli u nekom UN-ovom kampu, najmanje što možete učiniti je nahraniti nekog gladnog iz vaše ulice, pomoći nekome tko umire u vašem gradu, spasiti dijete iz Hrvatske. Na koji način? Ne morate novčano. Drugi put kada vam pozvoni neko siroče, ponudite mu da ruča sa vama. Ako svaki dan viđate istog beskućnika kako kopa u rano jutro po vašem kontejneru, ostavite mu u vrećici pored smeća ono što bi vi bacili u zahod, on će biti sretan (to ja radim i funkcionira savršeno). Kada sjedite u autu, a na prozor vam kuca ciganka s tek rođenom bebom, dajte joj 5 kn. Možda će neke od njih za te novce kupiti pivo, a možda će ipak kupiti bebimil. You never know, but you can try. I ne zaboravite kliknuti svaki dan na www.thehungersite.com kako bi nahranili jednu gladnu osobu negdje u dalekom svijetu.

To je smisao fotke. Ništa drugo.


i neki drugi pisali su na ovu temu. na ovim blogovima možete pročitati kako je savršeno lako opravdati Carterovo ponašanje i kako je on ustvari u cijeloj toj priči on žrtva, i kako treba imati maksimalno razumijevanja za njega. čak se i postavlja pitanje da li nakon svega iznijetog još uvijek mislimo na curicu sa fotke? za neke autore, ispostavilo se da ovo uopće nije priča o curici koja umire od gladi, već o Carteru. ma zamisli ti to. tako tamo možete pronaći detaljan životopis ovog fotografa, a ovdje možete pročitati kako Kevin to nije mogao izdržati i oduzeo si je život jer mnogo puta je imao noćne more u kojima bi vidio sebe u ulozi djevojčice, a svijet u ulozi price. Koji puta i obrnuto i pitao se stalno da li je on prešao granicu - biti svjedok ili jedan od preživjelih. tu već imamo potpuni profil ličnosti, kao i čitanje misli, kontroliranje snova i tome slično.

p.s. i revelation, autorica ovog posta nije preuzela fotku s nekog web sitea, kako si ti to odmah objasnio umjesto nje (kako slatko od tebe), i nije ni prevela tekst i samo to tako objavila (kad već pričamo o navođenju izvora i autorskim pravima), već je dobila fotku i text mailom i odmah ga objavila, kako je to autorica sama objasnila u jednom od prvih komentara.